OPG BILE KUPRES

ŠTO JE APITERAPIJA?

ŠTO JE APITERAPIJA?
Korištenje meda i drugih pčelinjih proizvoda može se pratiti tisućama godina unatrag, a njegova su ljekovita svojstva spominjana u mnogim vjerskim tekstovima, uključujući Bibliju, Kuran i Vede.
Apiterapija je medicinska uporaba pčelinjih proizvoda, a što može uključivati korištenje meda, peludi, propolisa, matične mliječi i pčelinjeg otrova.

Kako se definira apiterapija i od kuda vuče podrijetlo? Ljekoviti potencijal pčelinjeg otrova-apitoxina. Kako djeluje i čemu pomaže?
Točno podrijetlo pojma apiterapije teško je odrediti, ali ipak se može pratiti u spisima starog Egipta, Grčke i Kine. Korištenje meda i drugih pčelinjih proizvoda može se pratiti tisućama godina unatrag, a njegova su ljekovita svojstva spominjana u mnogim vjerskim tekstovima, uključujući Bibliju, Kuran i Vede. U tim se vjerskim tekstovima uglavnom opisuje nutritivna dobrobit potrošnje pčelinjih proizvoda, ali ne i korištenje pčelinjeg otrova.

Nasuprot tome, više modernih studija apiterapije, posebice onih o pčelinjem otrovu, pokrenute su zahvaljujući naporima austrijskog liječnika Phillipa Terca, koji svoja istraživanja i rezultate tih istraživanja objavljuje u studiji “Izvješća o svojevrsnoj povezanosti pčelinjeg uboda i reumatizma“ iz 1888. godine. Očito je da se na iskustvima tradicionalne medicine pozornost istraživača sve više usmjerava i na ljekoviti potencijal pčelinjeg otrova za ublaživanje kroničnih bolova i kroničnih upala, posebno kod neuralgija i reumatskih bolesti.
Pri tome se ne treba olako prijeći preko primjene metode apipunkture koja usklađuje specifično djelovanje pčelinjeg otrova s refleksnim terapijskim učincima akupunkturne prakse kod kroničnih bolnih i upalnih procesa.

Pčelinji otrov
Pčelinji otrov je izlučevina žalčanog sustava pčele, a osnovna mu je biološka namjena štititi pčelinju zajednicu od neprijatelja. Pčela
radilica ima vrlo složen žalčani sustav, smješten u zatku trbuha. Terapija pčelinjim otrovom se koristi za liječenje reume i bolesti zglobova zbog njegova antikoagulansnog i antiupalnog svojstva. Pčelinji otrov se također koristi i za desenzitivizaciju ljudi alergičnih na ubode insekata.
Apitoksin ili pčelinji otrov, gorka je bezbojna tekućina. Aktivni dio otrova je složena mješavina proteina, što uzrokuje lokalnu
upalu i djeluje kao antikoagulans. Otrov se proizvodi u trbuhu pčele radilice od mješavine kiselih i osnovnih sekreta.

Apitoksin je kisel (pH 4,5 – 5,5). Pčela može ubrizgati 0,1 mg otrova putem svoje žaoka. Apitoksin je sličan toksinu koprive. Procjenjuje se da je 1 % stanovništva alergično na pčelinje ubode. Apitoksin se može isključiti (deaktivirati) etanolom.

Izvor:

DANIJEL ZORIĆ,

ČASOPIS SAVEZA PČELARA “KADULJA”
Godište I. • Broj 1 • Lipanj 2012.

2. Apiterapija – zdravlje iz košnice

Pčelinji proizvodi – med, propolis, matična mliječ i pelud – djelotvorna su pomoć u prevenciji i olakšavanju simptoma respiratornih i crijevnih virusnih infekcija

Postoji niz prirodnih sredstava koja pomažu u zaustavljanju, ublažavanju i sprječavanju razvoja mogućih komplikacija. To su tvari različitog porijekla i bioloških aktivnosti: antivirusnog i antibakterijskog, antioksidativnog, imunomodulatornog i protuupalnog djelovanja, nadalje nutrijenti kojima se može utjecati na imunološki sustav te tvari koje ostvaruju druge učinke važne za olakšavanje simptoma virusnih infekcija. Mjesto na kojem se zajedno mogu naći tvari svih tih djelovanja je košnica, a pčelinji proizvodi – med, propolis i matična mliječ, zajedno s peludom – djelotvorna su pomoć u prevenciji i olakšavanju simptoma  respiratornih i crijevnih virusnih infekcija.

Med

Med je prirodni pripravak koji nastaje iz sakupljenog peluda, a ima različita biološka djelovanja. U vrijeme prehlade i gripe najčešće se koristi kao preventiva i sredstvo za olakšavanje neugodnih simptoma tih oboljenja, iako njegova antivirusna aktivnost nije potkrijepljena značajnijim brojem istraživačkih radova. Učinci meda nisu uvijek senzacionalni, ali u većini slučajeva nisu ni zanemarivi. Naime, jedan od osnovnih nedostataka znanstvenih istraživanja na medu je činjenica da se znanstveno utvrđivanje uzroka i mehanizama pojedinih vrsta biološkog djelovanja zasniva na praćenju mjerljivih učinaka pojedinačnih tvari na točno definirane simptome, a time se ne mogu objasniti kompleksnije i suptilnije sinergističke interakcije koje se javljaju među sastavnicama svih vrsta prirodnog meda.

U medu dominiraju invertni šećeri koji su najčešće predmet negativnih konotacija vezanih uz njegovo učestalo konzumiranje, ali su ujedno i razlog njegove lake probavljivosti i potpune iskoristivosti. Organizam ih stoga izravno apsorbira za stvaranje tjelesne topline, rad mišića i hranu stanica. Nasuprot velikim količinama šećera, priznato biološko djelovanje imaju tvari koje u sastavu meda sudjeluju sa skromnim udjelima (ukupno oko 2%) – polifenolni spojevi, enzimi, vitamini, minerali, terpenski spojevi, organske kiseline, vodikov peroksid. Njihova prisutnost prvenstveno je važna za antimikrobno i antioksidativno djelovanje meda.

Antimikrobnom djelovanju meda pridonose osmotski tlak i slaba aktivnost vode, niski pH, aktivnost glukoza oksidaze koja omogućava stvaranje vodikovog peroksida, niski udio proteina, visok omjer ugljika prema dušiku, niski redoks potencijal, viskoznost i otežano otapanje kisika, lizozim, pinocembrin i drugi flavonoidi, organske kiseline, terpenski i drugi organski spojevi, a antioksidativni učinak ovisi o vrsti meda i u pozitivnoj je korelaciji s tamnijom bojom i većim udjelom vode. Zaštitni antioksidativni učinak ostvaruju: enzimi (glukoza oksidaza, katalaza, peroksidaza) i neenzimske tvari (tokoferoli, fenoli flavonoli, katehini, askorbinska kiselina, karotenoidi).

Za ostvarivanje najboljih učinaka, preporuča se korištenje meda otopljenog u mlakom čaju, mlijeku, sokovima i vodi, ili zadržavanje manje količine pod jezikom i što polaganije otapanje u ustima.

Prirodni med prikladan je  i za njegu i zaštitu svih tipova kože, uključujući i vrlo osjetljivu, jer zbog svojstva privlačenja i zadržavanja vlage odlično djeluje na očuvanje elastičnosti, mekoće i sjaja kože, a pritom zaglađuje i ublažava bore. Različite sastavnice odgovorne su za različita djelovanja meda, ali cjelovit konačni učinak koji rezultira lijepim izgledom kože posljedica je sinergističkog djelovanja svih njih zajedno. Svojstva meda važna za primjenu u kozmetici su njegovo antimikrobno djelovanje, svojstvo privlačenja i zadržavanja vlage, antioksidativna svojstva i u novije vrijeme – keratolitičko djelovanje i razvijanje postupka njegove uporabe u stvaranju alfa-hidroksi kiselina (AHA).

Odlična je pomoć kod raznih ozljeda kože, jer se prekrivanjem povreda medom sprječava njihovo zagađenje mikroorganizmima i ubrzava se zacjeljivanje. Baktericidni i bakteriostatski učinak osnovni su razlozi za primjenu u tretiranju akni i sprječavanju njihovog izbijanja. A za razliku od drugih preparata sličnog djelovanja, med ne isušuje kožu. Djeluje i kao blagi antiseptik, što ga čini korisnim sastojkom proizvoda za umirenje, izglađivanje, liječenje i njegu kože. Upotrebljava se za njegu ispucanih usnica, ispucanih i hrapavih peta i laktova, kod opeklina, ogrebotina, manjih ozljeda, svrbeži i nakon uboda manjih insekata… jer sprječava daljnju infekciju i ublažava neugodne reakcije.

Zbog svojstva privlačenja i zadržavanja vode, u kozmetici je med poznat i kao prirodni humektans koji pridonosi očuvanju vlažnosti i svježine kože te prevenciji isušivanja i boranja, posebno kod suhe kože. Zbog higroskopnosti, primjenjuje se i za tretiranje raznih ozljeda na koži, budući da je za uspješno zacjeljivanje – osim njegova antiseptičkog djelovanja – korisna i njegova sposobnost očuvanja vlažnosti. Time se potiče obnova tkiva i pomaže u prevenciji stvaranja ožiljaka. Budući da ublažava nadraženost, prikladan je i za vrlo osjetljivu kožu kao i za njegu beba. Ima i keratolitička svojstva, pa su npr. proizvodi sa 2%-tnim udjelima meda dali izuzetne rezultate, a pokusi na ispitanicama od 35-50 godina pokazali su da je njihova učinkovitost jednaka preparatima koji sadrže 5% voćnih kiselina.

Propolis

Propolis je generičko ime za ljepljivu smolastu tvar zeleno-sive, narančasto-smeđe do crvene boje, koju sakupljaju pčele s određenih dijelova biljaka, poglavito pupoljaka i kore crnogoričnih biljaka, a u koju je ugrađeno više od 200 različitih spojeva. Radi se o adhezivnoj, smolastoj tvari koju pčele radilice sakupljaju, prerađuju i koriste u gradnji košnice i zaštiti od svih neželjenih vanjskih utjecaja. Način prikupljanja i uloga propolisa u higijeni košnice govore u prilog tome da su pčele još u osvit civilizacije otkrile i pripravile antibiotik širokog spektra djelovanja. To empirijsko naslućivanje suvremena je znanost potvrdila brojnim istraživanjima koja su dokazala njegova antibakterijska, antifugalna i antivirusna svojstva.

Propolis je različite boje, ovisno o tome gdje ga pčele sakupljaju, a ovisno o vrsti biljaka, može varirati i njegov sastav. Sakupljenu smolu pčele žvaču i miješaju s enzimima koji se nalaze u njihovim pljuvačnim žlijezdama. Djelomično probavljeni materijal miješa se s pčelinjim voskom i koristi u košnici za izgradnju ulaza, zatvaranje pukotina i rupa te za skladištenje, odnosno «sterilizaciju» ćelija saća.

Podaci iz literature govore o korištenju propolisa tijekom više od 2.000 godina kao sredstva za jačanje imunološkog sustava. Istraživanja su pokazala da propolis ima antioksidativna, protuupalna, protuvirusna, bakteriostatska, antitumorska i antiseptična svojstva. Poznat je njegov povoljan utjecaj na zacijeljivanje rana, na regeneraciju tkiva u liječenju opeklina, na psorijazu, neurodermitis i druge razne oblike kožnih bolesti. Zbog svojih posebnih karakteristika, primjenu je našao u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, gdje se koristi kao dodatak u proizvodnji raznih vrsta krema i losiona.

U sastavu propolisa prevladavaju biljne smole, a osim njih i smolama sličnih tvari bogatih brojnim organskim spojevima, sudjeluju i razni balzami, eterična ulja, vosak, pelud. Te se tvari zbog djelovanja sličnog aktivnosti hormona nazivaju biljni hormoni, terpeni, mineralne tvari. Sastav propolisa u izravnoj je vezi s njegovim mikrobicidnim djelovanjem i drugim biološkim aktivnostima, a spektar sastavnica povezan je s okolišem dostupnim pčelama.

Različit kemijski sastav, boja i miris propolisa, posljedica su njegova sakupljanja s različitih biljnih izvora. Propolis obično sadrži 55% balzama i smola, 30% pčelinjeg voska, 10% eteričnih ulja, 5% peludi i 5% ostalih organskih komponenata, uključujući fenole male molekulske mase za koje se smatra da imaju biološki aktivna svojstva. U takve spojeve ubrajaju se fenolne kiseline i esteri, aromatski aldehidi i terpeni, a najznačajniji su flavonoidi.  Flavonoidi se danas sve više spominju kao pomoć pri liječenju raznih vrsta bolesti zbog dokazane sposobnosti da inhibiraju specifične enzime, stimuliraju hormone i neurotransmitere, te zbog sposobnosti «hvatanja» slobodnih radikala. Zastupljenost flavonoida u propolisu je različita, a ovisi o mjestu njegova sakupljanja, utjecaju lokalne flore i samog okoliša, kao i o sezonskim razlikama.

Studijama provedenim širom svijeta dokazana je velika antiinfektivna aktivnost propolisa, zbog čega je i poznat kao „prirodni antibiotik“ koji pomaže kod raznih infekcija, ali pritom ne izaziva nuspojave uobičajene kod primjene sintetskih antibiotika. Učinkovit je u borbi protiv bakterija i gljivica, djeluje antagonistički i na viruse, što je i potvrđeno mikrobiološkim analizama i studijama na pokusnim životinjama, koje su dokazale utjecaj propolisa na reprodukciju virusa. Prema dijelu istraživanja o antivirusnoj aktivnosti propolisa za to su najzaslužniji dominantni flavonoidi i derivati aromatskih kiselina, među kojima se kao ključni spojevi najčešće spominju kvercetin i kavena kiselina. Međutim, danas sve veći broj autora smatra da su za antivirusno djelovanje propolisa jednako odgovorne glavne sastavnice kao i slabo zastupljeni spojevi, kao što su to neki esteri kavene i ferulične kiseline. Intenzitet antivirusnog djelovanja različit je za pojedine sastavnice, a ovisi i o vrsti virusa na koji djeluje. Npr. prema nekim istraživanjima, u inhibiciji pojedinih herpes virusa, luteolin je aktivniji od kvercetina, ali znatno slabiji od kavene kiseline koja, s druge strane, nije tako usješna protiv nekih tipova gripe. Uspješnima u narušavanju virulentnosti virusa gripe tipa A i smanjenju vremena infekcije, pokazali su se esteri supstituirane cimetne kiseline. Pokusima in vitro, odlične rezultate u tom pogledu pokazao je izopentil-ferulat. Mehanizmi antagonističkog djelovanja izoliranih aktivnih sastavnica, istraživani u laboratorijskim uvjetima, često se međusobno razlikuju. Stoga je donošenje konačnog zaključka o izvoru antivirusne aktivnosti u propolisu vrlo složen proces.

Veliki broj polifenolnih spojeva iz njegovog bogatog sastava odgovoran je za status propolisa kao moćnog antioksidansa. Svojim djelovanjem neutralizira slobodne radikale i pojačava aktivnost antioksidacijskih enzima, a stanice imunološkog sustava potiče na proizvodnju tvari s protuupalnim djelovanjem i inhibiciju sinteze tvari koje podržavaju upalne procese. Osnovni mehanizam protuupalnog djelovanja propolisa uključuje: inhibiciju ciklooksigenaze čime se ometa biosinteza prostaglandina; neutralizaciju slobodnih radikala; inhibiciju sinteze dušikovog oksida; smanjenje koncentracije upalnih citokina;  imunomodularnu akivnost.  Izraženo protuupalno djelovanje dokazano je na acacetinu.

Jedna od glavnih prepreka sustavnijoj primjeni propolisa kod virusnih infekcija u medicini i veterinarstvu je neujednačenost kemijskog sastava koja se javlja kao posljedica različitog geografskog i botaničkog porijekla biljaka iz kojih se on proizvodi. Osiguravanje ujednačenog sastava propolisa koji jamči reproducibilnostnjegova  biološkog djelovanja, nastoji se posljednjih godina postići standardizacijom njegovih ekstrakata. Proizvodi se pritom najčešće standardiziraju prema koncentraciji galangina, a sve više i prema udjelima pinocembrina, kavene i kumarne kiseline.

Poznata je činjenica da se preventivnom uporabom propolisa čuva zdravlje, odnosno „podiže“ imunitet, ublažavaju tegobe izazvane različitim vrstama virusa u slučajevima gripe, kod upalnih procesa ždrijela i usne šupljine. Istraživanja pokazuju da propolis pojačava imunološke mehanizme za proizvodnju specifičnih i nespecifičnih obrambenih tvari kojima se suprotstavlja uzročniku bolesti i na taj način sprječava njeno napredovanje. Poznato je da medicina trenutno nema potpunih rješenja niti uspješnih lijekova za liječenje svih virusnih oboljenja, pa stoga u borbi protiv virusa najčešće koristi profilaktičke postupke kao što je cijepljenje. Istraživanja su pokazala da vakcina u kombinaciji s propolisom snažnije i specifičnije jača imunološki sustav, a posebno dobra iskustva uočena su kod najčešćih virusnih oboljenja kao što su gripa i prehlada.

Propolis se također preventivno koristi kod akutnih stanja promuklosti, parodontoze te pojave afti u usnoj šupljini. Sprječava nastajanje zubnog plaka i karijesa, a kao prirodni antibiotik djeluje protuupalno, potiče cirkulaciju krvi i epitelizaciju lakših opeklina, površinskih oštećenja kože i herpesa. Veliki broj znanstvenih studija upućuje na protuupalnu učinkovitost propolisa koja se pripisuje polifenolima u medu. Osnova protuupalnog djelovanja propolisa očituje se u njegovoj antioksidacijskoj aktivnosti koja ima za cilj sprječavanje oksidativnog stresa, neutralizaciju slobodnih radikala i pojačanu aktivnost antioksidacijskih enzima. Osim toga, djelovanje propolisa se očituje i u poticanju stanica imunološkog sustava na proizvodnju tvari s protuupalnim djelovanjem te istovremenim kočenjem stvaranja tvari koje podržavaju upalu.

Osim antibakterijskog djelovanja propolisa koje je izraženije na gram-pozitivne (Streptococcus sp., Staphylococcus sp.) nego na gram-negativne bakterije (Salmonella, Escherichia coli, Proteus spp.) poznato je i njegovo pozitivno djelovanje na neke parazite koji uzrokuju upalu crijeva. U takvim slučajevima dokazano je da korištenje propolisa znatno utječe na smirivanje upalnog procesa, osobito ukoliko se primjenjuje u kombinaciji s nekim od lijekova. Istraživanja pokazuju da propolis posjeduje i protutumorski potencijal u prevenciji i terapiji tumorskih oboljenja.

Prilikom kupnje i korištenja propolisa, potrebno je osobitu pozornost obratiti na deklaraciju proizvoda, odnosno trebali bi se koristiti samo oni proizvodi koji u svom sastavu navode da sadrže standardizirane ekstrakte propolisa, jer samo oni garantiraju učinkovitu i sigurnu uporabu.  Najveći  problem predstavlja standardizacija tinktura propolisa. Otopina propolisa je to djelotvornija što sadrži više ekstrahiranih sastavina. Pripremaju se alkoholne i vodeno-alkoholne otopine tinkture. Tinkture sa 60-80%-tnim etanolom sadrže više flavonoida i imaju snažnije baktericidno djelovanje i biološku aktivnost od tinktura propolisa koje sadrže više vode. Stoga su za preporučiti tinkture rađene sa 60-80%-tnim etanolom.

Matična mliječ

Neuobičajeno visoka plodnost i dugi životni vijek matice, hranjene isključivo matičnom mliječi, potaknuli su kod ljudi vjerovanje da ta nesvakidašnja supstancija može proizvesti slične učinke i na čovjeku. Stoga je njezina potrošnjau raznim oblicima u stalnom porastu. To je potaknulo zanimanje stručnjaka za utvrđivanjem prave znanstvene istine o djelotvornosti matične mliječi. Istraživanjima su potvrđeni mnogi farmakološki učinci i objašnjeni mehanizmi njihovih djelovanja.

Osnovu sastava svježe matične mliječi čine voda, proteini, šećeri, lipidi i mineralne soli. Najveća frakcija u njezinoj suhoj tvari su proteini i šećeri, a od šest dominantnih proteina četiri spadaju u skupinu glikoproteina. Slobodnih aminokiselina ima oko 2,3%, a peptida 0,16%. Identificirano je ukupno 29 aminokiselina i njihovih derivata, među kojima su najznačajnije asparaginska i glutaminska kiselina. Prisutne su i sve aminokiseline esencijalne za čovjeka. U sastavu sudjeluju i brojni enzimi među kojima su glukoza-oksidaza, fosfataza i kolinestaraza. U lipidnoj frakciji matične mliječi dominiraju masne kiseline s udjelom od 80-90%. Većina ih se nalazi u slobodnom stanju. Njihova neobična struktura rijetko se nalazi u prirodi. Najčešće su to mono- i dihidroksi kiseline s osam i deset C-atoma karakteristično raspoređenih u molekuli. Hidroksi kiseline sa 10 C-atoma zastupljene su s najvećim udjelom. Pored slobodnih masnih kiselina, lipidna frakcija matične mliječi sadrži još i nešto neutralnih lipida, sterole (uključujući kolesterol).Pored minerala i brojnih drugih aktivnih tvari, matična mliječ sadrži i vitamine (B1, B2, B6, C, E, niacin, pantotensku kiselinu, biotin, inozitol i folnu kiselinu). Najzastupljeniji su oni iz skupine B vitamina.

Većina istraživanja farmakoloških aktivnosti provedena je na pokusnim životinjama, ali rezultati upućuju na mogućnost sličnog djelovanja kod ljudi. Brojnim eksperimentima potvrđeno je antagonističko djelovanje matične mliječi na različite vrste mikroorganizama. Snažna antibakterijska aktivnost povezuje se s nekoliko biološki aktivnih sastavnica među kojima su najvažnije: peptid rojalizin i nezasićena masna kiselina 10-HDA. Ta se kiselina u većini radova smatra najdjelotvornijom antibakterijskom sastavnicom matične mliječi koja svoje antagonističko djelovanje ostvaruje na širokom spektru bakterija i drugih mikroorganizama. Antialergijsko djelovanje je u dosadašnjim istraživanjima pokazalo da se primjenom matične mliječi može zaštititi od alergije ili ublažiti alergijske simptome. Taj učinak pripisuje se jednom od glikoproteina i bjelančevini MRJP3. Radovi u kojima su obrađeni podaci za estrogenu aktivnost matične mliječi potvrđuju njezin slab, ali važan učinak. Utvrđeno je da su pri tome sastavnice matične mliječi u kompeticiji sa 17P-estradiolom za vezno mjesto na estrogenski receptor ljudi. Utjecaj na snižavanje krvnog tlaka povezuje se s trans-2-oktenoičnom kiselinom i 10-HDA te pojedinim peptidnim frakcijama proteinskih hidrolizata matične mliječi. Ima regenerativno djelovanja na živčane stanice i biostimulirajući učinak na cijeli organizam. Imunomodulirajuće djelovanje posljedica je njezinog utjecaja na proizvodnju antitijela i proliferaciju imunokompetentnih stanica. Antitumorska aktivnost dokazana je na životinjama, a najvećim dijelom pripisuje se 10-HDA. Na kraju, ali ne i najmanje važno – matična mliječ ima utjecaj na očuvanju ljepote i odgodu procesa starenja.

10-HDA obično ima oko 1,5-2,0%. Budući da ta kiselina do sada nije pronađena nigdje drugdje u prirodi, a također se ne proizvodi niti sintetski, njezina se količina smatra indikatorom autentičnosti i kakvoće matične mliječi i najučinkovitiji je analitički parametar za njezinu provjeru. Rezultati analiza pokazali su da udio 10-DHA opada proporcionalno stupnju njezina krivotvorenja, pa se stoga sa sigurnošću može reći da je matična mliječ u kojoj nije dokazana 10-HDA u cijelosti zamijenjena nekom drugom supstancijom.

Brojni pokusi potvrdili su razne farmakološke aktivnosti 10-HDA. Antibakterijska svojsva dokazana su još sredinom prošlog stoljeća, a potvrđena su i kasnije objavljivanim radovima. Utjecaj na proizvodnju kolagena u fibroblastima kože daje joj posebni značaj u kozmetici. Taj se učinak temelji na stvaranju transformirajućeg čimbenika rasta koji povećava proizvodnju kolagena, a prava aktivnost se postiže uz askorbinsku kiselinu. Antioksidativno djelovanje 10-HDA i svojstvo izbjeljivanja kože dodatni su razlozi zanimanja kozmetičke industrije za nju. Najveći broj istraživanja danas se ipak provodi na ispitivanju protutumorske aktivnosti matične mliječi i 10-HDA kao najodgovornije tvari za to djelovanje. Pritom je potvrđen učinak snažne inhibicije rasta nekih karcinogenih stanica (leukemija AKR miša, P388 limfatička leukemija, TA3 karcinom dojke i dr.).

Od svih bioloških aktivnosti koje joj se prepisuju za prevenciju virusnih infekcija i ublažavanje njihovih simptoma najvažnije su antibiotsko i antivirusno, imunomodulatorno i protuupalno djelovanje, te stimulirajući učinak na cijeli organizam. Matična mliječ najčešće se primjenjuje kod: kroničnog gastritisa, čira na želucu, ateroskleroze, neuroloških bolesti, psihičkih problema, oboljenja vezanih uz hormonalne poremećaje, uključujući i inzulinsku rezistenciju, bronhijalne astme, artritisa, artroze, reumatizma, kod kemoterapije i zračenja (sprječava smanjenje broja leukocita), za poboljšanje općeg stanja te u prevenciji i liječenju raznih infektivnih bolesti.

Pelud

Pelud se u narodnoj medicini koristi kao „lijek protiv prehlade i gripe“. Njegova primjena je posebno korisna kao pomoć pri oporavku od bolesti i općenito kod oslabljenog imuniteta. Prema navodima deklaracija i svjedočenjima potrošača, pelud ima važnu ulogu u očuvanju dobre fizičke kondicije i izgleda, pridonosi dobroj probavi, pomlađivanju, djeluje na opću vitalnost i vitalnost kože, pomaže pri regulaciji apetita, sadržaju hemoglobina, spolnoj moći i dr. Preporuča se i kao pomoć za olakšavanje raznih zdravstvenih problema kao što su: prehlade, akne, muška sterilnost, anemija, visoki krvni tlak, nervni i hormonalni poremećaji. Brojni učinci koji joj se pripisuju još uvijek nisu i znanstveno potvrđeni. Bez obzira na to, uporaba pripravaka koji je sadrže svakim je danom sve veća.

Pelud nastaje u peludnicama prašnika biljaka cvjetnica i četinjača. Pri procjenjivanju njezine aktivnosti kao apiterapijskog pripravka i dodatka prehrani, važno je voditi računa o činjenici da se njezin sastav razlikuje ovisno o tome kojoj biljci pripada. Ne postoje opće vrijednosti udjela njezinih sastavnica koje bi vrijedile za sve vrste cvijeća. Stoga se pri opisu peludi najčešće govori o mješavini njezinih različitih tipova. Oblik i sastav peludnih zrnaca ovise o uvjetima njihovog razvoja i načinu prenošenja s cvijeta na cvijet (kukci, vjetar, voda). Svaka biljna vrsta razvila je svoja karakteristična zrnca po kojima je moguće identificirati njezino prisustvo u raznim proizvodima. Poznavanje morfologije peludnih zrnaca omogućava identifikaciju njezinog geografskog i botaničkog porijekla.

Pelud koju nalazimo na tržištu nije izravan proizvod pčela. Naime, skupljanje i spremanje peludi vrlo je složen proces u kojem se peludna zrnca dodatno natapaju nektarom koji pčele donose s cvjetne paše, a zatim skupljaju u peludne košarice (corbiculae) smještene na vanjskoj strani stražnjih nogu. Tu se oblikuju u karakteristične kuglice slatkastog okusa koje najčešće sadrže samo jednu vrstu peludi. Boja kuglica može biti od najčešće žute, preko narančaste, crvene do  tamnocrveno-ljubičaste ili zelene. I veličina može biti promjenjiva, promjera od od 6-200 μm. Većina ih ima vrlo tvrdu ovojnicu koja se teško ili nikako ne probavlja. Stoga imaju veliku otpornost i trajnost, pa se mogu pronaći i u fosilnim ostacima starim više milijuna godina.

Kemijski sastav peludi razlikuje se ovisno o vrsti biljke, o njezinom geografskom položaju i klimatskim uvjetima u kojima raste. Razlike u količinama pojedinih sastavnica mogu biti vrlo značajne, pa npr. udio proteina može iznositi 7,5-40%, šećera 15-50%, a škroba čak do 18% U svakom slučaju, nužno je voditi računa o razlikama u sastavu originalnih peludnih zrnaca i onih koje su pčele na svom putu od cvijeta do košnice obogatile i promijenile.

Po svom sastavu, peludna zrnca su koncentrati fitokemikalija i nutrijenata, bogati karotenoidima flavonoidima i fitosterolima. Vrlo značajan udio polifenolnih tvari (8,2 mg/g) odgovoran je za snažno antioksidativno djelovanje koje je još izraženije u njezinom ekstraktu. Pritom najjači antioksidativni učinak ostvaruje alkoholni ekstrakt koji ujedno sadrži i najviše polifenolnih derivata. Potvrđena je i bakteriostatska aktivnost pelud, a taj se učinak pripisuje djelovanju glukoza-oksidaze koja u peludne granule dospijeva miješanjem peludi s medom koji na sebi nose pčele za vrijeme cvjetne paše. Sadržaj polifenolnih derivata u njezinom sastavu i značajan kapacitet neutralizacije slobodnih radikala, uz ostale biološke aktivnosti drugih sastavnica, potvrđuju njezin pozitivan učinak na zdravlje i čine je korisnom preventivom u borbi protiv virusnih bolesti.

Za fiziološko djelovanje peludi bitne su i supstancije koje u njezinom sastavu sudjeluju s minimalnim udjelima, ali imaju snažnu biološku aktivnost: više od 8 vrsta flavonoida (svaka vrsta ima karakterističan obrazac); karotenoidi; vitamini C, E i B-komleks; minerali K, Na, Ca, Mg, P, S i elementi u tragovima: Al, B, Cl, Cu, I, Fe, Mn, Ni, Si, Ti i Zn; terpenski spojevi; sve dosad poznate slobodne aminokiseline; nukleinske kiseline i  nukleozidi: DNA, RNA i ostalo; više od 100 vrsta enzima; regulatori rasta: auksin, giberelini i kinini, te inhibitori rasta.

Dugoročna istraživanja farmakološkog djelovanja peludi, koja su rezultirala najvećim brojem konkretnih podataka, odnose se na njezino djelovanje na probleme prostate i alergije. Ona su dokazala djelotvornost peludi u tretiranju raznih problema, od uobičajenih infekcija prostate i njenog povećanja do karcinoma. Zanimljivo je pritom da su u slučaju prostate, bez obzira na razlike u sastavu, jednako učinkovite peludi prikupljene od različitih vrsta cvijeća i s različitih geografskih lokacija.

Primjena peludi pri desenzibilizacijskim tretmanima osoba koje pate od peludne alergije, danas je uobičajeni postupak. U tim se slučajevima pelud prikuplja izravno s biljaka da bi se što preciznije utvrdili njezin identitet i čistoća. Ekstrakt koji se dobiva, pacijentima se injektira supkutano. Prema nekim podacima, peroralno unesena pelud može također pružiti određenu zaštitu ljudima i životinjama od štetnih učinaka ozračivanja X- zrakama. Pokusi na životinjama pokazali su, nadalje, da pelud pridonosi boljem fizičkom statusu organizma i kvalitetnijem metabolizmu svih nutrijenata. Prema brojnim iskustvima, taj učinak pelud ostvaruje i kod ljudi.

Učinak peludi na probavu jedno je od njezinih najvažnijih svojstava i osnovni razlog primjene. Pritom valja voditi računa o činjenici da postoji relativno velik broj ljudi koji su alergični na pojedine vrste cvjetne peludi. Stoga konzumiranje hrane ili dodataka prehrani koji je sadrže, može kod njih izazvati zdravstvene probleme.

Pelud  se odnedavno dodaje i kozmetičkim proizvodima. Njezino djelovanje i funkcija u kozmetici na određeni su način slični djelovanju i funkciji matične mliječi. Neki učinci su definirani i dokazani, dok se drugi još uvijek temelje na iskustvima i predaji. U svakom slučaju, pelud je poput matične mliječi općenito prihvaćena kao prirodni dodatak koji hrani i njeguje kožu, oživljava i potiče njezinu regeneraciju te općenito ima učinak pomlađivanja. Nažalost, njezina uporaba može i pri topičkoj primjeni izazvati i ozbiljne alergijske reakcije kod osjetljivih osoba.

Uobičajena provjera autentičnosti peludi je mikroskopsko prepoznavanje njezinih zrnaca. Parametri kemijskih analiza nisu toliko specifični kao kod propolisa i matične mliječi. Kontrola podrazumijeva prvenstveno mikrobiološku analizu kojom se ne smije dokazati mikrobna kontaminacija peludi. Kemijski pokazatelji kvalitete uključuju analize određivanja vlage (ne smije biti veća od 8%, određena sušenjem u vakuumu pri temperaturi od 65^oC); pH vrijednosti (između 4 i 6); udjela proteina (15-28% prema Kjeldahl metodi i uz faktor N x 6.25, izraženo na suhu tvar); ukupnih ugljikohidrata (45-55 % izraženo na suhu tvar); mineralnog ostatka dobivenog žarenjem pri 600^oC (ne smije biti veći od 4% izraženo na suhu tvar). Analize zdravstvene ispravnosti uključuju i provjeru onečišćenja peludi pesticidima i teškim metalima kao i drugim mogućim kontaminantima čije bi prisustvo moglo ugroziti zdravlje potrošača.

Literatura:

inPharma 3, Jasna Bošnir, doc.dr.sc.: Propolis – prirodni pčelinji proizvod

inPharma 4, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Matična mliječ – dodatak prehrani i sirovina za kozmetičke proizvode

inPharma 5, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pelud – kompletna hrana

inPharma 6, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pčelinji proizvodi u kozmetici

inPharma 22, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pomoć iz košnice u borbi protiv prehlade i gripe

inPharma 23, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Matična mliječ: Drevna panaceja – mit ili istina?

1. ŠTO JE APITERAPIJA? Korištenje meda i drugih pčelinjih proizvoda može se pratiti tisućama godina unatrag, a njegova su ljekovita svojstva spominjana u mnogim vjerskim tekstovima, uključujući Bibliju, Kuran i Vede. Apiterapija je medicinska uporaba pčelinjih proizvoda, a što može uključivati korištenje meda, peludi, propolisa, matične mliječi i pčelinjeg otrova ili udisanjem/inhalacijom aerosoli iz košnice.

Kako se definira apiterapija i od kuda vuče podrijetlo? Ljekoviti potencijal pčelinjeg otrova-apitoxina. Kako djeluje i čemu pomaže?
Točno podrijetlo pojma apiterapije teško je odrediti, ali ipak se može pratiti u spisima starog Egipta, Grčke i Kine. Korištenje meda i drugih pčelinjih proizvoda može se pratiti tisućama godina unatrag, a njegova su ljekovita svojstva spominjana u mnogim vjerskim tekstovima, uključujući Bibliju, Kuran i Vede. U tim se vjerskim tekstovima uglavnom opisuje nutritivna dobrobit potrošnje pčelinjih proizvoda, ali ne i korištenje pčelinjeg otrova.


Nasuprot tome, više modernih studija apiterapije, posebice onih o pčelinjem otrovu, pokrenute su zahvaljujući naporima austrijskog liječnika Phillipa Terca, koji svoja istraživanja i rezultate tih istraživanja objavljuje u studiji “Izvješća o svojevrsnoj povezanosti pčelinjeg uboda i reumatizma“ iz 1888. godine. Očito je da se na iskustvima tradicionalne medicine pozornost istraživača sve više usmjerava i na ljekoviti potencijal pčelinjeg otrova za ublaživanje kroničnih bolova i kroničnih upala, posebno kod neuralgija i reumatskih bolesti.
Pri tome se ne treba olako prijeći preko primjene metode apipunkture koja usklađuje specifično djelovanje pčelinjeg otrova s refleksnim terapijskim učincima akupunkturne prakse kod kroničnih bolnih i upalnih procesa.


Pčelinji otrov
Pčelinji otrov je izlučevina žalčanog sustava pčele, a osnovna mu je biološka namjena štititi pčelinju zajednicu od neprijatelja. Pčela
radilica ima vrlo složen žalčani sustav, smješten u zatku trbuha. Terapija pčelinjim otrovom se koristi za liječenje reume i bolesti zglobova zbog njegova antikoagulansnog i antiupalnog svojstva. Pčelinji otrov se također koristi i za desenzitivizaciju ljudi alergičnih na ubode insekata.
Apitoksin ili pčelinji otrov, gorka je bezbojna tekućina. Aktivni dio otrova je složena mješavina proteina, što uzrokuje lokalnu
upalu i djeluje kao antikoagulans. Otrov se proizvodi u trbuhu pčele radilice od mješavine kiselih i osnovnih sekreta.

Apitoksin je kisel (pH 4,5 – 5,5). Pčela može ubrizgati 0,1 mg otrova putem svoje žaoka. Apitoksin je sličan toksinu koprive. Procjenjuje se da je 1 % stanovništva alergično na pčelinje ubode. Apitoksin se može isključiti (deaktivirati) etanolom.

Izvor:

DANIJEL ZORIĆ,

ČASOPIS SAVEZA PČELARA “KADULJA”
Godište I. • Broj 1 • Lipanj 2012.

2. Apiterapija – zdravlje iz košnice

Pčelinji proizvodi – med, propolis, matična mliječ i pelud – djelotvorna su pomoć u prevenciji i olakšavanju simptoma respiratornih i crijevnih virusnih infekcija

Postoji niz prirodnih sredstava koja pomažu u zaustavljanju, ublažavanju i sprječavanju razvoja mogućih komplikacija. To su tvari različitog porijekla i bioloških aktivnosti: antivirusnog i antibakterijskog, antioksidativnog, imunomodulatornog i protuupalnog djelovanja, nadalje nutrijenti kojima se može utjecati na imunološki sustav te tvari koje ostvaruju druge učinke važne za olakšavanje simptoma virusnih infekcija. Mjesto na kojem se zajedno mogu naći tvari svih tih djelovanja je košnica, a pčelinji proizvodi – med, propolis i matična mliječ, zajedno s peludom – djelotvorna su pomoć u prevenciji i olakšavanju simptoma  respiratornih i crijevnih virusnih infekcija.

Med

Med je prirodni pripravak koji nastaje iz sakupljenog peluda, a ima različita biološka djelovanja. U vrijeme prehlade i gripe najčešće se koristi kao preventiva i sredstvo za olakšavanje neugodnih simptoma tih oboljenja, iako njegova antivirusna aktivnost nije potkrijepljena značajnijim brojem istraživačkih radova. Učinci meda nisu uvijek senzacionalni, ali u većini slučajeva nisu ni zanemarivi. Naime, jedan od osnovnih nedostataka znanstvenih istraživanja na medu je činjenica da se znanstveno utvrđivanje uzroka i mehanizama pojedinih vrsta biološkog djelovanja zasniva na praćenju mjerljivih učinaka pojedinačnih tvari na točno definirane simptome, a time se ne mogu objasniti kompleksnije i suptilnije sinergističke interakcije koje se javljaju među sastavnicama svih vrsta prirodnog meda.

U medu dominiraju invertni šećeri koji su najčešće predmet negativnih konotacija vezanih uz njegovo učestalo konzumiranje, ali su ujedno i razlog njegove lake probavljivosti i potpune iskoristivosti. Organizam ih stoga izravno apsorbira za stvaranje tjelesne topline, rad mišića i hranu stanica. Nasuprot velikim količinama šećera, priznato biološko djelovanje imaju tvari koje u sastavu meda sudjeluju sa skromnim udjelima (ukupno oko 2%) – polifenolni spojevi, enzimi, vitamini, minerali, terpenski spojevi, organske kiseline, vodikov peroksid. Njihova prisutnost prvenstveno je važna za antimikrobno i antioksidativno djelovanje meda.

Antimikrobnom djelovanju meda pridonose osmotski tlak i slaba aktivnost vode, niski pH, aktivnost glukoza oksidaze koja omogućava stvaranje vodikovog peroksida, niski udio proteina, visok omjer ugljika prema dušiku, niski redoks potencijal, viskoznost i otežano otapanje kisika, lizozim, pinocembrin i drugi flavonoidi, organske kiseline, terpenski i drugi organski spojevi, a antioksidativni učinak ovisi o vrsti meda i u pozitivnoj je korelaciji s tamnijom bojom i većim udjelom vode. Zaštitni antioksidativni učinak ostvaruju: enzimi (glukoza oksidaza, katalaza, peroksidaza) i neenzimske tvari (tokoferoli, fenoli flavonoli, katehini, askorbinska kiselina, karotenoidi).

Za ostvarivanje najboljih učinaka, preporuča se korištenje meda otopljenog u mlakom čaju, mlijeku, sokovima i vodi, ili zadržavanje manje količine pod jezikom i što polaganije otapanje u ustima.

Prirodni med prikladan je  i za njegu i zaštitu svih tipova kože, uključujući i vrlo osjetljivu, jer zbog svojstva privlačenja i zadržavanja vlage odlično djeluje na očuvanje elastičnosti, mekoće i sjaja kože, a pritom zaglađuje i ublažava bore. Različite sastavnice odgovorne su za različita djelovanja meda, ali cjelovit konačni učinak koji rezultira lijepim izgledom kože posljedica je sinergističkog djelovanja svih njih zajedno. Svojstva meda važna za primjenu u kozmetici su njegovo antimikrobno djelovanje, svojstvo privlačenja i zadržavanja vlage, antioksidativna svojstva i u novije vrijeme – keratolitičko djelovanje i razvijanje postupka njegove uporabe u stvaranju alfa-hidroksi kiselina (AHA).

Odlična je pomoć kod raznih ozljeda kože, jer se prekrivanjem povreda medom sprječava njihovo zagađenje mikroorganizmima i ubrzava se zacjeljivanje. Baktericidni i bakteriostatski učinak osnovni su razlozi za primjenu u tretiranju akni i sprječavanju njihovog izbijanja. A za razliku od drugih preparata sličnog djelovanja, med ne isušuje kožu. Djeluje i kao blagi antiseptik, što ga čini korisnim sastojkom proizvoda za umirenje, izglađivanje, liječenje i njegu kože. Upotrebljava se za njegu ispucanih usnica, ispucanih i hrapavih peta i laktova, kod opeklina, ogrebotina, manjih ozljeda, svrbeži i nakon uboda manjih insekata… jer sprječava daljnju infekciju i ublažava neugodne reakcije.

Zbog svojstva privlačenja i zadržavanja vode, u kozmetici je med poznat i kao prirodni humektans koji pridonosi očuvanju vlažnosti i svježine kože te prevenciji isušivanja i boranja, posebno kod suhe kože. Zbog higroskopnosti, primjenjuje se i za tretiranje raznih ozljeda na koži, budući da je za uspješno zacjeljivanje – osim njegova antiseptičkog djelovanja – korisna i njegova sposobnost očuvanja vlažnosti. Time se potiče obnova tkiva i pomaže u prevenciji stvaranja ožiljaka. Budući da ublažava nadraženost, prikladan je i za vrlo osjetljivu kožu kao i za njegu beba. Ima i keratolitička svojstva, pa su npr. proizvodi sa 2%-tnim udjelima meda dali izuzetne rezultate, a pokusi na ispitanicama od 35-50 godina pokazali su da je njihova učinkovitost jednaka preparatima koji sadrže 5% voćnih kiselina.

Propolis

Propolis je generičko ime za ljepljivu smolastu tvar zeleno-sive, narančasto-smeđe do crvene boje, koju sakupljaju pčele s određenih dijelova biljaka, poglavito pupoljaka i kore crnogoričnih biljaka, a u koju je ugrađeno više od 200 različitih spojeva. Radi se o adhezivnoj, smolastoj tvari koju pčele radilice sakupljaju, prerađuju i koriste u gradnji košnice i zaštiti od svih neželjenih vanjskih utjecaja. Način prikupljanja i uloga propolisa u higijeni košnice govore u prilog tome da su pčele još u osvit civilizacije otkrile i pripravile antibiotik širokog spektra djelovanja. To empirijsko naslućivanje suvremena je znanost potvrdila brojnim istraživanjima koja su dokazala njegova antibakterijska, antifugalna i antivirusna svojstva.

Propolis je različite boje, ovisno o tome gdje ga pčele sakupljaju, a ovisno o vrsti biljaka, može varirati i njegov sastav. Sakupljenu smolu pčele žvaču i miješaju s enzimima koji se nalaze u njihovim pljuvačnim žlijezdama. Djelomično probavljeni materijal miješa se s pčelinjim voskom i koristi u košnici za izgradnju ulaza, zatvaranje pukotina i rupa te za skladištenje, odnosno «sterilizaciju» ćelija saća.

Podaci iz literature govore o korištenju propolisa tijekom više od 2.000 godina kao sredstva za jačanje imunološkog sustava. Istraživanja su pokazala da propolis ima antioksidativna, protuupalna, protuvirusna, bakteriostatska, antitumorska i antiseptična svojstva. Poznat je njegov povoljan utjecaj na zacijeljivanje rana, na regeneraciju tkiva u liječenju opeklina, na psorijazu, neurodermitis i druge razne oblike kožnih bolesti. Zbog svojih posebnih karakteristika, primjenu je našao u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, gdje se koristi kao dodatak u proizvodnji raznih vrsta krema i losiona.

U sastavu propolisa prevladavaju biljne smole, a osim njih i smolama sličnih tvari bogatih brojnim organskim spojevima, sudjeluju i razni balzami, eterična ulja, vosak, pelud. Te se tvari zbog djelovanja sličnog aktivnosti hormona nazivaju biljni hormoni, terpeni, mineralne tvari. Sastav propolisa u izravnoj je vezi s njegovim mikrobicidnim djelovanjem i drugim biološkim aktivnostima, a spektar sastavnica povezan je s okolišem dostupnim pčelama.

Različit kemijski sastav, boja i miris propolisa, posljedica su njegova sakupljanja s različitih biljnih izvora. Propolis obično sadrži 55% balzama i smola, 30% pčelinjeg voska, 10% eteričnih ulja, 5% peludi i 5% ostalih organskih komponenata, uključujući fenole male molekulske mase za koje se smatra da imaju biološki aktivna svojstva. U takve spojeve ubrajaju se fenolne kiseline i esteri, aromatski aldehidi i terpeni, a najznačajniji su flavonoidi.  Flavonoidi se danas sve više spominju kao pomoć pri liječenju raznih vrsta bolesti zbog dokazane sposobnosti da inhibiraju specifične enzime, stimuliraju hormone i neurotransmitere, te zbog sposobnosti «hvatanja» slobodnih radikala. Zastupljenost flavonoida u propolisu je različita, a ovisi o mjestu njegova sakupljanja, utjecaju lokalne flore i samog okoliša, kao i o sezonskim razlikama.

Studijama provedenim širom svijeta dokazana je velika antiinfektivna aktivnost propolisa, zbog čega je i poznat kao „prirodni antibiotik“ koji pomaže kod raznih infekcija, ali pritom ne izaziva nuspojave uobičajene kod primjene sintetskih antibiotika. Učinkovit je u borbi protiv bakterija i gljivica, djeluje antagonistički i na viruse, što je i potvrđeno mikrobiološkim analizama i studijama na pokusnim životinjama, koje su dokazale utjecaj propolisa na reprodukciju virusa. Prema dijelu istraživanja o antivirusnoj aktivnosti propolisa za to su najzaslužniji dominantni flavonoidi i derivati aromatskih kiselina, među kojima se kao ključni spojevi najčešće spominju kvercetin i kavena kiselina. Međutim, danas sve veći broj autora smatra da su za antivirusno djelovanje propolisa jednako odgovorne glavne sastavnice kao i slabo zastupljeni spojevi, kao što su to neki esteri kavene i ferulične kiseline. Intenzitet antivirusnog djelovanja različit je za pojedine sastavnice, a ovisi i o vrsti virusa na koji djeluje. Npr. prema nekim istraživanjima, u inhibiciji pojedinih herpes virusa, luteolin je aktivniji od kvercetina, ali znatno slabiji od kavene kiseline koja, s druge strane, nije tako usješna protiv nekih tipova gripe. Uspješnima u narušavanju virulentnosti virusa gripe tipa A i smanjenju vremena infekcije, pokazali su se esteri supstituirane cimetne kiseline. Pokusima in vitro, odlične rezultate u tom pogledu pokazao je izopentil-ferulat. Mehanizmi antagonističkog djelovanja izoliranih aktivnih sastavnica, istraživani u laboratorijskim uvjetima, često se međusobno razlikuju. Stoga je donošenje konačnog zaključka o izvoru antivirusne aktivnosti u propolisu vrlo složen proces.

Veliki broj polifenolnih spojeva iz njegovog bogatog sastava odgovoran je za status propolisa kao moćnog antioksidansa. Svojim djelovanjem neutralizira slobodne radikale i pojačava aktivnost antioksidacijskih enzima, a stanice imunološkog sustava potiče na proizvodnju tvari s protuupalnim djelovanjem i inhibiciju sinteze tvari koje podržavaju upalne procese. Osnovni mehanizam protuupalnog djelovanja propolisa uključuje: inhibiciju ciklooksigenaze čime se ometa biosinteza prostaglandina; neutralizaciju slobodnih radikala; inhibiciju sinteze dušikovog oksida; smanjenje koncentracije upalnih citokina;  imunomodularnu akivnost.  Izraženo protuupalno djelovanje dokazano je na acacetinu.

Jedna od glavnih prepreka sustavnijoj primjeni propolisa kod virusnih infekcija u medicini i veterinarstvu je neujednačenost kemijskog sastava koja se javlja kao posljedica različitog geografskog i botaničkog porijekla biljaka iz kojih se on proizvodi. Osiguravanje ujednačenog sastava propolisa koji jamči reproducibilnostnjegova  biološkog djelovanja, nastoji se posljednjih godina postići standardizacijom njegovih ekstrakata. Proizvodi se pritom najčešće standardiziraju prema koncentraciji galangina, a sve više i prema udjelima pinocembrina, kavene i kumarne kiseline.

Poznata je činjenica da se preventivnom uporabom propolisa čuva zdravlje, odnosno „podiže“ imunitet, ublažavaju tegobe izazvane različitim vrstama virusa u slučajevima gripe, kod upalnih procesa ždrijela i usne šupljine. Istraživanja pokazuju da propolis pojačava imunološke mehanizme za proizvodnju specifičnih i nespecifičnih obrambenih tvari kojima se suprotstavlja uzročniku bolesti i na taj način sprječava njeno napredovanje. Poznato je da medicina trenutno nema potpunih rješenja niti uspješnih lijekova za liječenje svih virusnih oboljenja, pa stoga u borbi protiv virusa najčešće koristi profilaktičke postupke kao što je cijepljenje. Istraživanja su pokazala da vakcina u kombinaciji s propolisom snažnije i specifičnije jača imunološki sustav, a posebno dobra iskustva uočena su kod najčešćih virusnih oboljenja kao što su gripa i prehlada.

Propolis se također preventivno koristi kod akutnih stanja promuklosti, parodontoze te pojave afti u usnoj šupljini. Sprječava nastajanje zubnog plaka i karijesa, a kao prirodni antibiotik djeluje protuupalno, potiče cirkulaciju krvi i epitelizaciju lakših opeklina, površinskih oštećenja kože i herpesa. Veliki broj znanstvenih studija upućuje na protuupalnu učinkovitost propolisa koja se pripisuje polifenolima u medu. Osnova protuupalnog djelovanja propolisa očituje se u njegovoj antioksidacijskoj aktivnosti koja ima za cilj sprječavanje oksidativnog stresa, neutralizaciju slobodnih radikala i pojačanu aktivnost antioksidacijskih enzima. Osim toga, djelovanje propolisa se očituje i u poticanju stanica imunološkog sustava na proizvodnju tvari s protuupalnim djelovanjem te istovremenim kočenjem stvaranja tvari koje podržavaju upalu.

Osim antibakterijskog djelovanja propolisa koje je izraženije na gram-pozitivne (Streptococcus sp., Staphylococcus sp.) nego na gram-negativne bakterije (Salmonella, Escherichia coli, Proteus spp.) poznato je i njegovo pozitivno djelovanje na neke parazite koji uzrokuju upalu crijeva. U takvim slučajevima dokazano je da korištenje propolisa znatno utječe na smirivanje upalnog procesa, osobito ukoliko se primjenjuje u kombinaciji s nekim od lijekova. Istraživanja pokazuju da propolis posjeduje i protutumorski potencijal u prevenciji i terapiji tumorskih oboljenja.

Prilikom kupnje i korištenja propolisa, potrebno je osobitu pozornost obratiti na deklaraciju proizvoda, odnosno trebali bi se koristiti samo oni proizvodi koji u svom sastavu navode da sadrže standardizirane ekstrakte propolisa, jer samo oni garantiraju učinkovitu i sigurnu uporabu.  Najveći  problem predstavlja standardizacija tinktura propolisa. Otopina propolisa je to djelotvornija što sadrži više ekstrahiranih sastavina. Pripremaju se alkoholne i vodeno-alkoholne otopine tinkture. Tinkture sa 60-80%-tnim etanolom sadrže više flavonoida i imaju snažnije baktericidno djelovanje i biološku aktivnost od tinktura propolisa koje sadrže više vode. Stoga su za preporučiti tinkture rađene sa 60-80%-tnim etanolom.

Matična mliječ

Neuobičajeno visoka plodnost i dugi životni vijek matice, hranjene isključivo matičnom mliječi, potaknuli su kod ljudi vjerovanje da ta nesvakidašnja supstancija može proizvesti slične učinke i na čovjeku. Stoga je njezina potrošnjau raznim oblicima u stalnom porastu. To je potaknulo zanimanje stručnjaka za utvrđivanjem prave znanstvene istine o djelotvornosti matične mliječi. Istraživanjima su potvrđeni mnogi farmakološki učinci i objašnjeni mehanizmi njihovih djelovanja.

Osnovu sastava svježe matične mliječi čine voda, proteini, šećeri, lipidi i mineralne soli. Najveća frakcija u njezinoj suhoj tvari su proteini i šećeri, a od šest dominantnih proteina četiri spadaju u skupinu glikoproteina. Slobodnih aminokiselina ima oko 2,3%, a peptida 0,16%. Identificirano je ukupno 29 aminokiselina i njihovih derivata, među kojima su najznačajnije asparaginska i glutaminska kiselina. Prisutne su i sve aminokiseline esencijalne za čovjeka. U sastavu sudjeluju i brojni enzimi među kojima su glukoza-oksidaza, fosfataza i kolinestaraza. U lipidnoj frakciji matične mliječi dominiraju masne kiseline s udjelom od 80-90%. Većina ih se nalazi u slobodnom stanju. Njihova neobična struktura rijetko se nalazi u prirodi. Najčešće su to mono- i dihidroksi kiseline s osam i deset C-atoma karakteristično raspoređenih u molekuli. Hidroksi kiseline sa 10 C-atoma zastupljene su s najvećim udjelom. Pored slobodnih masnih kiselina, lipidna frakcija matične mliječi sadrži još i nešto neutralnih lipida, sterole (uključujući kolesterol).Pored minerala i brojnih drugih aktivnih tvari, matična mliječ sadrži i vitamine (B1, B2, B6, C, E, niacin, pantotensku kiselinu, biotin, inozitol i folnu kiselinu). Najzastupljeniji su oni iz skupine B vitamina.

Većina istraživanja farmakoloških aktivnosti provedena je na pokusnim životinjama, ali rezultati upućuju na mogućnost sličnog djelovanja kod ljudi. Brojnim eksperimentima potvrđeno je antagonističko djelovanje matične mliječi na različite vrste mikroorganizama. Snažna antibakterijska aktivnost povezuje se s nekoliko biološki aktivnih sastavnica među kojima su najvažnije: peptid rojalizin i nezasićena masna kiselina 10-HDA. Ta se kiselina u većini radova smatra najdjelotvornijom antibakterijskom sastavnicom matične mliječi koja svoje antagonističko djelovanje ostvaruje na širokom spektru bakterija i drugih mikroorganizama. Antialergijsko djelovanje je u dosadašnjim istraživanjima pokazalo da se primjenom matične mliječi može zaštititi od alergije ili ublažiti alergijske simptome. Taj učinak pripisuje se jednom od glikoproteina i bjelančevini MRJP3. Radovi u kojima su obrađeni podaci za estrogenu aktivnost matične mliječi potvrđuju njezin slab, ali važan učinak. Utvrđeno je da su pri tome sastavnice matične mliječi u kompeticiji sa 17P-estradiolom za vezno mjesto na estrogenski receptor ljudi. Utjecaj na snižavanje krvnog tlaka povezuje se s trans-2-oktenoičnom kiselinom i 10-HDA te pojedinim peptidnim frakcijama proteinskih hidrolizata matične mliječi. Ima regenerativno djelovanja na živčane stanice i biostimulirajući učinak na cijeli organizam. Imunomodulirajuće djelovanje posljedica je njezinog utjecaja na proizvodnju antitijela i proliferaciju imunokompetentnih stanica. Antitumorska aktivnost dokazana je na životinjama, a najvećim dijelom pripisuje se 10-HDA. Na kraju, ali ne i najmanje važno – matična mliječ ima utjecaj na očuvanju ljepote i odgodu procesa starenja.

10-HDA obično ima oko 1,5-2,0%. Budući da ta kiselina do sada nije pronađena nigdje drugdje u prirodi, a također se ne proizvodi niti sintetski, njezina se količina smatra indikatorom autentičnosti i kakvoće matične mliječi i najučinkovitiji je analitički parametar za njezinu provjeru. Rezultati analiza pokazali su da udio 10-DHA opada proporcionalno stupnju njezina krivotvorenja, pa se stoga sa sigurnošću može reći da je matična mliječ u kojoj nije dokazana 10-HDA u cijelosti zamijenjena nekom drugom supstancijom.

Brojni pokusi potvrdili su razne farmakološke aktivnosti 10-HDA. Antibakterijska svojsva dokazana su još sredinom prošlog stoljeća, a potvrđena su i kasnije objavljivanim radovima. Utjecaj na proizvodnju kolagena u fibroblastima kože daje joj posebni značaj u kozmetici. Taj se učinak temelji na stvaranju transformirajućeg čimbenika rasta koji povećava proizvodnju kolagena, a prava aktivnost se postiže uz askorbinsku kiselinu. Antioksidativno djelovanje 10-HDA i svojstvo izbjeljivanja kože dodatni su razlozi zanimanja kozmetičke industrije za nju. Najveći broj istraživanja danas se ipak provodi na ispitivanju protutumorske aktivnosti matične mliječi i 10-HDA kao najodgovornije tvari za to djelovanje. Pritom je potvrđen učinak snažne inhibicije rasta nekih karcinogenih stanica (leukemija AKR miša, P388 limfatička leukemija, TA3 karcinom dojke i dr.).

Od svih bioloških aktivnosti koje joj se prepisuju za prevenciju virusnih infekcija i ublažavanje njihovih simptoma najvažnije su antibiotsko i antivirusno, imunomodulatorno i protuupalno djelovanje, te stimulirajući učinak na cijeli organizam. Matična mliječ najčešće se primjenjuje kod: kroničnog gastritisa, čira na želucu, ateroskleroze, neuroloških bolesti, psihičkih problema, oboljenja vezanih uz hormonalne poremećaje, uključujući i inzulinsku rezistenciju, bronhijalne astme, artritisa, artroze, reumatizma, kod kemoterapije i zračenja (sprječava smanjenje broja leukocita), za poboljšanje općeg stanja te u prevenciji i liječenju raznih infektivnih bolesti.

Pelud

Pelud se u narodnoj medicini koristi kao „lijek protiv prehlade i gripe“. Njegova primjena je posebno korisna kao pomoć pri oporavku od bolesti i općenito kod oslabljenog imuniteta. Prema navodima deklaracija i svjedočenjima potrošača, pelud ima važnu ulogu u očuvanju dobre fizičke kondicije i izgleda, pridonosi dobroj probavi, pomlađivanju, djeluje na opću vitalnost i vitalnost kože, pomaže pri regulaciji apetita, sadržaju hemoglobina, spolnoj moći i dr. Preporuča se i kao pomoć za olakšavanje raznih zdravstvenih problema kao što su: prehlade, akne, muška sterilnost, anemija, visoki krvni tlak, nervni i hormonalni poremećaji. Brojni učinci koji joj se pripisuju još uvijek nisu i znanstveno potvrđeni. Bez obzira na to, uporaba pripravaka koji je sadrže svakim je danom sve veća.

Pelud nastaje u peludnicama prašnika biljaka cvjetnica i četinjača. Pri procjenjivanju njezine aktivnosti kao apiterapijskog pripravka i dodatka prehrani, važno je voditi računa o činjenici da se njezin sastav razlikuje ovisno o tome kojoj biljci pripada. Ne postoje opće vrijednosti udjela njezinih sastavnica koje bi vrijedile za sve vrste cvijeća. Stoga se pri opisu peludi najčešće govori o mješavini njezinih različitih tipova. Oblik i sastav peludnih zrnaca ovise o uvjetima njihovog razvoja i načinu prenošenja s cvijeta na cvijet (kukci, vjetar, voda). Svaka biljna vrsta razvila je svoja karakteristična zrnca po kojima je moguće identificirati njezino prisustvo u raznim proizvodima. Poznavanje morfologije peludnih zrnaca omogućava identifikaciju njezinog geografskog i botaničkog porijekla.

Pelud koju nalazimo na tržištu nije izravan proizvod pčela. Naime, skupljanje i spremanje peludi vrlo je složen proces u kojem se peludna zrnca dodatno natapaju nektarom koji pčele donose s cvjetne paše, a zatim skupljaju u peludne košarice (corbiculae) smještene na vanjskoj strani stražnjih nogu. Tu se oblikuju u karakteristične kuglice slatkastog okusa koje najčešće sadrže samo jednu vrstu peludi. Boja kuglica može biti od najčešće žute, preko narančaste, crvene do  tamnocrveno-ljubičaste ili zelene. I veličina može biti promjenjiva, promjera od od 6-200 μm. Većina ih ima vrlo tvrdu ovojnicu koja se teško ili nikako ne probavlja. Stoga imaju veliku otpornost i trajnost, pa se mogu pronaći i u fosilnim ostacima starim više milijuna godina.

Kemijski sastav peludi razlikuje se ovisno o vrsti biljke, o njezinom geografskom položaju i klimatskim uvjetima u kojima raste. Razlike u količinama pojedinih sastavnica mogu biti vrlo značajne, pa npr. udio proteina može iznositi 7,5-40%, šećera 15-50%, a škroba čak do 18% U svakom slučaju, nužno je voditi računa o razlikama u sastavu originalnih peludnih zrnaca i onih koje su pčele na svom putu od cvijeta do košnice obogatile i promijenile.

Po svom sastavu, peludna zrnca su koncentrati fitokemikalija i nutrijenata, bogati karotenoidima flavonoidima i fitosterolima. Vrlo značajan udio polifenolnih tvari (8,2 mg/g) odgovoran je za snažno antioksidativno djelovanje koje je još izraženije u njezinom ekstraktu. Pritom najjači antioksidativni učinak ostvaruje alkoholni ekstrakt koji ujedno sadrži i najviše polifenolnih derivata. Potvrđena je i bakteriostatska aktivnost pelud, a taj se učinak pripisuje djelovanju glukoza-oksidaze koja u peludne granule dospijeva miješanjem peludi s medom koji na sebi nose pčele za vrijeme cvjetne paše. Sadržaj polifenolnih derivata u njezinom sastavu i značajan kapacitet neutralizacije slobodnih radikala, uz ostale biološke aktivnosti drugih sastavnica, potvrđuju njezin pozitivan učinak na zdravlje i čine je korisnom preventivom u borbi protiv virusnih bolesti.

Za fiziološko djelovanje peludi bitne su i supstancije koje u njezinom sastavu sudjeluju s minimalnim udjelima, ali imaju snažnu biološku aktivnost: više od 8 vrsta flavonoida (svaka vrsta ima karakterističan obrazac); karotenoidi; vitamini C, E i B-komleks; minerali K, Na, Ca, Mg, P, S i elementi u tragovima: Al, B, Cl, Cu, I, Fe, Mn, Ni, Si, Ti i Zn; terpenski spojevi; sve dosad poznate slobodne aminokiseline; nukleinske kiseline i  nukleozidi: DNA, RNA i ostalo; više od 100 vrsta enzima; regulatori rasta: auksin, giberelini i kinini, te inhibitori rasta.

Dugoročna istraživanja farmakološkog djelovanja peludi, koja su rezultirala najvećim brojem konkretnih podataka, odnose se na njezino djelovanje na probleme prostate i alergije. Ona su dokazala djelotvornost peludi u tretiranju raznih problema, od uobičajenih infekcija prostate i njenog povećanja do karcinoma. Zanimljivo je pritom da su u slučaju prostate, bez obzira na razlike u sastavu, jednako učinkovite peludi prikupljene od različitih vrsta cvijeća i s različitih geografskih lokacija.

Primjena peludi pri desenzibilizacijskim tretmanima osoba koje pate od peludne alergije, danas je uobičajeni postupak. U tim se slučajevima pelud prikuplja izravno s biljaka da bi se što preciznije utvrdili njezin identitet i čistoća. Ekstrakt koji se dobiva, pacijentima se injektira supkutano. Prema nekim podacima, peroralno unesena pelud može također pružiti određenu zaštitu ljudima i životinjama od štetnih učinaka ozračivanja X- zrakama. Pokusi na životinjama pokazali su, nadalje, da pelud pridonosi boljem fizičkom statusu organizma i kvalitetnijem metabolizmu svih nutrijenata. Prema brojnim iskustvima, taj učinak pelud ostvaruje i kod ljudi.

Učinak peludi na probavu jedno je od njezinih najvažnijih svojstava i osnovni razlog primjene. Pritom valja voditi računa o činjenici da postoji relativno velik broj ljudi koji su alergični na pojedine vrste cvjetne peludi. Stoga konzumiranje hrane ili dodataka prehrani koji je sadrže, može kod njih izazvati zdravstvene probleme.

Pelud  se odnedavno dodaje i kozmetičkim proizvodima. Njezino djelovanje i funkcija u kozmetici na određeni su način slični djelovanju i funkciji matične mliječi. Neki učinci su definirani i dokazani, dok se drugi još uvijek temelje na iskustvima i predaji. U svakom slučaju, pelud je poput matične mliječi općenito prihvaćena kao prirodni dodatak koji hrani i njeguje kožu, oživljava i potiče njezinu regeneraciju te općenito ima učinak pomlađivanja. Nažalost, njezina uporaba može i pri topičkoj primjeni izazvati i ozbiljne alergijske reakcije kod osjetljivih osoba.

Uobičajena provjera autentičnosti peludi je mikroskopsko prepoznavanje njezinih zrnaca. Parametri kemijskih analiza nisu toliko specifični kao kod propolisa i matične mliječi. Kontrola podrazumijeva prvenstveno mikrobiološku analizu kojom se ne smije dokazati mikrobna kontaminacija peludi. Kemijski pokazatelji kvalitete uključuju analize određivanja vlage (ne smije biti veća od 8%, određena sušenjem u vakuumu pri temperaturi od 65^oC); pH vrijednosti (između 4 i 6); udjela proteina (15-28% prema Kjeldahl metodi i uz faktor N x 6.25, izraženo na suhu tvar); ukupnih ugljikohidrata (45-55 % izraženo na suhu tvar); mineralnog ostatka dobivenog žarenjem pri 600^oC (ne smije biti veći od 4% izraženo na suhu tvar). Analize zdravstvene ispravnosti uključuju i provjeru onečišćenja peludi pesticidima i teškim metalima kao i drugim mogućim kontaminantima čije bi prisustvo moglo ugroziti zdravlje potrošača.

Literatura:

inPharma 3, Jasna Bošnir, doc.dr.sc.: Propolis – prirodni pčelinji proizvod

inPharma 4, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Matična mliječ – dodatak prehrani i sirovina za kozmetičke proizvode

inPharma 5, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pelud – kompletna hrana

inPharma 6, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pčelinji proizvodi u kozmetici

inPharma 22, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Pomoć iz košnice u borbi protiv prehlade i gripe

inPharma 23, mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.: Matična mliječ: Drevna panaceja – mit ili istina?